Zamorčići - morski praščići (Cavia porcellus)

Porijeklo

Naši, današnji zamorčići potiču iz srednje i južne Amerike i tamo su se već od 1000 - 500 godina prije Krista držali kao domaće životinje, te se svrstavaju u najstarije domaće životinje uopće.

Divlji zamorčići žive u prirodi u jamama, što im je i donijelo latinsko ime "Cavia aperea porcellus" (Cave = jazbina, Aper = divlje prase). Međutim, oni si ne kopaju jame sami i nisu životinjice koje žive strogo pod zemljom. Njihove se jazbine mogu naći i u gustim grmovima i drugoj vegetaciji, gdje si sa svojim jakim zubićima progrizu prolaze dovoljno velike za sebe. Žive u malim čoporima od 4 - 10 životinjica. Grupe se sastoje od jednog mužjaka i više ženki, sa svojim potomstvom. Zamorčići su životinjice koje bježe, njihova jedina mogućnost obraniti se od grabežljivaca je brzina i okretnost. Stoga se zadržavaju uvijek u blizinama svojih jazbina i zaklona, kako bi na najmanji alarmni signal mogli pobjeći u sigurnost. Pri tome bježe u svoje jazbine ili zaklone, ili pak ostanu na mjestu "smrznuti" i zapadnu u jedno stanje prestravljene skamenjenosti. Ovaj refleks bjega su zadržali do današnjeg dana, te stoga imaju posebne potrebe za njihovo držanje. Zamorčići su aktivni u sumrak. Pretežno u jutarnjim i večernjim satima lutaju po Pampi u potrazi za hranom. Glavna hrana u njihovoj domovini se sastoji od raznih vrsta trava, začinskih i livadnih biljaka i ostalih zelenih trava. U Peruu su zamorčići još pred puno vremena domesticirani (prije cca. 3000 godina) gdje su ih koristili kao izvor mesa i kao žrtvene životinjice. I dan danas je zamorčić još uvijek tamo glavni izvor mesa i njegova konzumacija se smatra normalnom, kao što je to ovdje konzumacija piletine (s tom iznimkom da je u njihovoj domovini meso puno rijeđe stanovništvu na tanjuru, jer je zemlja siromašna i ljudi si jako rijetko mogu priuštiti meso). Za prehranu se u Peruu uzgajaju veće vrste od vrsta koje mi poznajemo, tzv. Cuys, koji mogu dostići i 4 kg na vagi.

Novija genetska istraživanja su pokazala da naši zamorčići, ljubimci, možda ipak ne potiču od divljih zamorčića (Cavia Aperea) već su u srodstvu sa Tchudi-Zamorčićima (Cavia tschudii).

Pretpostavlja se da su holandski trgovci slatke zamorčiće donijeli iz "Novog svijeta" kao zabavu i ljubimce za svoju djecu (preko mora - odakle i naziv: morski praščići, za-morci). Također se predpostavlja se da se nazivaju prašćićima jer skviče kao svinje.

Kao i kod drugih životinja je domestifikacija dovela do promjena u ponašanju. Tako su domesticirani zamorčići manje agresivni, pokazuju jednu jaču socijalnu toleranciju, čvršće veže mužjaka i manje su oprezni u odnosu na svoju okolinu nego njihovi divlji rođaci. Zamorčići se koriste kao model za pručavanje autizma kod ljudi. Tako pokazuje genetski kod od djelomično incestualno uzgojenih zamorčića sheme ponašanja slične autizmu, kao: gubitak reakcije i radoznalosti za svoju okolinu, stereotipno kretanje i samo slabe socijalne promjene, iz razloga degeneracije mozga i moždane kore.

Postoje 3 glavne rase: američki ili engleski zamorčić sa glatkom dlakom; abesinski ili rozete zamorčić sa kratkom grubom dlakom i zavijucima, vrtlozima dlake; te peruanski zamorčić sa dugom svilenom dlakom. U međuvremenu ima već 13 rasa, među njima i različite "gole" vrste. Zašto bezdlaki zamorčići spadaju u mučenički uzgoj, pročitajte ovdje: Skinny i Baldwins

Klasifikacija

Zamorčići spadaju u klasu sisavaca, red glodavaca.

Pasmine

Pasmine i boje nas ovdje ne zanimaju pretjerano, jer su svi zamorčići rasne i lijepe životinje, stoga ovdje samo jedno kratko upoznavanje.

Kratkodlaki zamorčići

Kratkodlaki zamorčići su radi svoje kratke dlake vrlo jednostavni za njegu. Ima ih u svim bojama i kombinacijama, te su najprirodnija forma zamorčića. Dlaka je jako prilegnuta uz tijelo, bez čuperaka, zavijutaka ili stršanja.

Srednje dugodlaki zamorčići

Zamorčići imaju kratko do srednje dugo krzno i dolaze u svim bojama. Dlaka može biti posložena u vrtlozima ili skoro okomito u odnosu na tijelo stršati. Primjeri su abesinski, rex i tedi zamorčići.

Dugodlaki zamorčići

Dugodlake pasmine su na primjer sheltie, peruanski i angora zamorčići. Njihova dlaka se mora češće češljati i rasplitati, te redovito podšišavati, inače se zafilca, a zamorčići izgledaju neuredno. Za šišanje je pogodna mašinica za šišanje, kojom se može brzo i bezbolno dlaka koja prerasta trbušćić skratiti.

Kako pasmina zamorčića ne igra nikakvu ulogu u pravilnom držanju, ovdje neće biti opisane zasebne vrste. Na slijedećim linkovima su pojedinačne rase i boje predstavljene:

http://www.guineatastic.com/breeds-colours
http://emmasguineapigs.blogspot.co.at/p/breeds-and-varieties.html
http://guinea-pig-haven.webs.com/breeds.htm

Kako se kvaliteta, tj. izgled dlake naslijeđuje, pročitajte u ovom kratkom poglavlju o genetici: Naslijeđivanje

Socijalno ponašanje

Zamorčići su uglavnom društveni, neagresivni, dragi ljubimci. Entuzijastično i s puno pažnje će pozdraviti svojeg njegovatelja sa skvičanjem, isto tako i šuškanje vrećice ili otvaranje vrata hladnjaka, u očekivanju hrane.
U stresnim situacijama ližu zamorčići svojem njegovatelju ruke, i tako traže smirenje i povjerenje.

Zamorčići su prave grupne životinjice i žive u obiteljskim vezama, te se oslanjaju na mnogobrojnost, kad se radi o sigurnosti, jer više očiju može prije uočiti grabežljivca. Često ih se vidi da stoje jedni pored drugih ili leže dok se odmaraju ili hrane. Pri tome pak uvijek drže odstojanje jedni od drugih. Zamorčići se ne maze i ne čiste međusobno!
Kao i njihovi divlji rođaci, tako i naši domesticirani zamorčići žele živjeti u velikim grupama. Moraju imati uvijek najmanje jednog predstavnika svoje vrste uza sebe. Jednom zaista pravom grupom se može nazvati grupa od najmanje 4 zamorčića. Zajedno istražuju nepoznato područje, orijentiraju se jedni na druge, pružaju si sigurnost, dozivaju se i "pričaju" međusobno, spavaju i hrane se jedni pored drugih.
Veza među partnerima je vrlo važna za domesticirane zamorčiće. Socijalna pomoć se može dokazati kroz niski nivo cortisola kod oba spola, nakon stresnih situacija, u kojima ih je poznati zamorčić podržao. Čak i u blizini jednog poznatog partnera imali su zamorčići, izloženi jakom stresu, niski nivo kortizola. U jednoj studiji o socijalnom stresu kod zamorčića su nepoznate mužjake stavili zajedno i tokom 8 dana promatrali njihove fiziološke parametre. Iako nije bilo vidljivih znakova rastućeg agresivnog ponašanja za vrijeme zajedničkog života, pokazali su fiziološki parametri (gubitak na težini, niski nivo testosterona, visoki glukokoricoid- i plazma katecholamin), da je stres životinja nižih po rangu visoki. Ove životinje su se ponašale sve pasivnije dok na kraju nisu prestale jesti i piti. Iako su zamorčići bjegunci iz gnijezda, koji trebaju samo malo majčine pomoći nakon rođenja, utisnu u sebe majčino socijalno ponašanje, kao i ostalih odraslih životinja u grupi. Mužjaci kao i ženkice ostanu u blizini svoje majke, i nakon faze dojenja, ali ima i pojedinaca koji se odvoje. Može se desiti da 4-5 mjesećne ženke već započnu svađe sa majkom zbog pozicije u grupi. Braća i sestre provedu jedno vrijeme i dalje zajedno, iako se već često i jako međusobno svađaju za rang. Ako se mužjaci i ženke drže odvojeno od majke i onda opet spoje s njom, biti će tretirani kao nepoznati zamorčići.

Rani socijalni stres kod mladih životinja stvara hormonske promjene i promjene u funkciji mozga, koji su kasnije odgovorni za promjene u socijalnom ponašanju. Različita istraživanja o životnom ciklusu zamorčića su pokazala, da prije okota i odmah nakon rođenja socijalni i faktori okoline imaju utjecaja na skotne ženke i određuju kako će se mladunčad u odrasloj dobi ponašati. Ako je majka za vrijeme skotnosti pod stresom, to može dovesti do muškobanjastih kćeri. Kod odraslih mužjaka se naprotiv promatralo djetinjasto ponašanje. To vjerojatno ovisi o povišenju androgena kod stresirane skotne životinje i utjecaj na hormonski sistem kao odgovor na stres.
Veza između majke i mladih životinjica je dokazana kroz povišene vrijednosti cortisola kod majki koje doje 3 dana nakon okota, kada se mladunčad odvoji i izvan zvučnog dometa.
Prisutnost jedne odrasle ženke, svejedno da li poznate ili strane, oslabilo je hypothalamus, reakciju nadbubreznih žlijezda kod mladih zamorčića, iako se to u ponašanju nije očitovalo. Pri tome, prisustvo strane ženke nije oslabilo reakciju na stres. Sva znanstvena istraživanja su pokazala da zbog ekstremnih socijalnih struktura kod zamorčića i njihove očite potrebe podrške ovog ponašanja, zamorčići se moraju držati u parovima ili u grupama od minimalno 3 jedinke, a ne kao pojedinci.

Naprotiv, stravičan je pogled jednog usamljenog zamorčića koji svoj život provodi sam u kavezu sve dok njegov vlasnik ima volje i vremena pustiti ga po stanu i s njime se proigrati. :(

Zamorčići imaju jako izraženu potrebu za društvom drugih zamorčića.
Iz tog razloga ih se nikada ne smije držati pojedinačno!

Odlučite se od samog početka za najmanje dva zamorčića.

Nemojte nikada združiti jednog zamorčića sa kunićem ili nekom drugom životinjom - svaki priča svoj jezik i ne mogu nikada jedan drugom zamijeniti društvo iste vrste - naprovit, mogu si nanijeti štete, kako psihološke tako i fizičke naravi.

Mužjaci su u svojoj njezi nešto zahtjevniji, najbolje se slažu braća, koja su zajedno odrasla, ali se i stariji mužjaci dobro, u pravilu, slože sa mladjim mužjacima.

Idealna se grupa pak sastoji od više ženki sa jednim kastriranim mužjakom, jer u takvoj grupi mogu proživjeti svoj kompletni socijalni život.

Naravno, može se i držati grupa koja se sastoji samo od ženki. Ukoliko su prilično međusobno zajedljive, jedan kastrirani mužjak začas uvede mir u grupu.

U pojedinačnim slučajevima je moguće držati i više mužjaka sa više ženki: ali nisu svi mužjaci prikladno socijalizirani i takva varijanta držanja zahtijeva jako puno iskustva i znanja.

Kada slažete grupu, pazite na starost životinjica. Mladi primjerci bi morali najmanje do kraja 10-og tjedna imati kontakte sa odraslima kako bi naučili društveno ponašanje i kroz starije životinje naučili sigurnost i zaštitu.

Utvrđivanje spola

Mužjaci zamorčića mogu u izdvojenim slučajevima već od kraja trećeg tjedna života, uspješno pariti. Radi toga ih treba odvojiti od odraslih ženki. U normalnim slučajevima nastupa spolna zrelost između četvrtog i šestog tjedna života. Spol se može prilično dobro raspoznat: kod ženkica se vidi izraženi Y, a kod mužjaka obrnuto slovo i. Lagani pritisak na trbušćić iznad spolnog otvora u mužjaka, dovodi do izlaska penisa. Dodatne informacije, kao i slike, nalaze se na slijedećem linku: Cavy Spirit / Sexing

Kastracija

Ukoliko se odlučite za par ili jednu poželjnu harem-grupu, mora mužjak biti kastrirani. Trajno držanje nekastriranog mužjaka sa više ženki nije poželjno, jer to u svakom slučaju dovodi do velikog broja potomstva i ženke su pod stalnim stresom.

U azilima i privatnim prihvatilištima, u pravilu nude, ili bi morali nuditi, vac kastrirane zamorčiće (bojim se da to kod nas nije slučaj, o.p.)

U pravilu mora mužjak biti što je ranije moguće kastriran. Što ga se kasnije kastrira, to on kastraciju teže podnese. Jedna rana kastracija, kod težine mužjaka od 250g, i starosti od cca 3 tjedna, je kod svih mladih mužjaka, koji ostaju u grupi socijalizirani, preporučljiva. Nije poželjno osamiti mužjake sa 3 tjedna kako ne bi svoje sestre i majke naparili. Takvi mužjaci ne nauče tipično ponašanje svoje vrste te ostanu u svojem socijalnom razvoju zaostali. Rano kastrirani mužjaci se razvijaju potpuno normalno, dostignu težinu normalnog odraslog mužjaka, razviju seksualni život i ostanu zdravi.

Prije narkoze bi trebala životinjica dobiti za jelo puno sijena, ne povrća, i samo jako malo zelenila. Zamorčići u pravilu ne povraćaju, jer nemaju dovoljno jake mišiće u želucu za to, i nikako ih ne bi trebalo izgladniti prije narkoze, jer bi to dovelo do katastrofalnih poremećaja u probavi! Zelena hrana neposredno prije narkoze može dovesti do nadimanja, te je prije narkoze treba izbjegavati.

Prije kastracije će mužjak biti detaljno pregledan. Samo potpuno zdravi primjerci smiju biti podvrgnuti kastraciji. Kod mladih mužjaka moraju testisi već biti dobro opipljivi. Kastracija se vrši inhalacijskom narkozom. Mužjak dobije sredstvo za smirenje i narkotizira ga se inahalacijom plina ili antagonizirajućom narkozom. Mjesto kastracije se dezinficira, zarežu maleni zarezi skalpelom kroz koje se izvade testisi. Spermovodi se zašiju šavovima koji se sami po sebi u organizmu rastvore. Rane se također ili zašiju ili zalijepe. Šavovi koji se poslije moraju vaditi nemaju smisla. Nakon što se ukine narkotizirajući gas, mužjak se ubrzo probudi. Tek kad je potpuno razbuđen, smije biti predan vlasniku da ga nosi kući.
Tek operirana životinja, mora kod veterinara, za vrijeme faze buđenja, na putu kući i kod kuće, do potpunog buđenja, biti držana na toplom. Za to se preporučuje flaša sa toplom vodom (termofor) dobro umotana u ručnik, stavljena u transportni box. Također pogodni su i specijalni toplinski jastuci kao Snuggle Safe. Toplinu im morate osigurati, naročito zimi, i u prostoru gdje ih držite, preko duljeg vremena, osobito dok su još u fazi buđenja. Čim se životinja razbudila, mora biti u mogućnosti sama odlučiti da li će se zadržati na toplom ili ne - kako bi se izbjegao toplotni udar. Ukoliko se životinja, posebno u zimskim, hladnim mjesecima, ne utopli, dolazi do pothlađivanja koje pogoduje upali pluća, bubrega i mjehura.

Nakon operacije smiju kastrirane životinje, čim se razbude, natrag u svoju poznatu okolinu. Pri tome treba jako posvetiti pažnju čistoći. Idealno bi bilo prve dane stelju prekriti čistim ručnicima, flis dekama ili plahtama koje se svakodnevno moraju mijenjati. Ožiljci se moraju najmanje u periodu od 2 tjedna svakodnevno kontrolirati. Kod najmanjih naznaka krvarenja, skupljanja, zadebljanja, otekline ili sl. promjeni ožiljka, potrebno je odmah posjetiti veterinara. To vrijedi i ako svježe kastrirani mužjak pokazuje naznake nekog drugog poremećaja, kao proljev ili odbijanje hrane i vode. Direktno nakon operacije obično mužjaci ne žele jesti. Ako do večeri još uvijek nisu nešto svojevoljno pojeli, potrebno ih je prihraniti rukom, na špricu. Idući dan bi se stanje životinje već trebalo normalizirati. Preventivno se mužjaka još opremi vitaminima i mineralima. Ostale informacije i upute ćete dobiti od veterinara.

Ukoliko je mužjak prije kastracije već bio spolno zreo, ostaje i nakon kastracije još 6 tjedana sposoban napariti ženku! Tako se dugo zadržava živa sperma u spermovodima. Dakle, postoji još u to vrijeme opasnost da mužjak ženku uspješno napari. Iz tog razloga se smije, upravo kastrirani mužjak, tek nakon 6 tjedana pustiti kod ženki. To ne vrijedi za mužjake koji su kastrirani prije spolne zrelosti.

Kastracija je obavezna kad se mužjak drži u grupi sa ženkama. Ukoliko se u grupi mužjaka, odrasli mužjaci ne podnose, kastracija u tom slučaju neće pomoći, samo kod zaista mladih životinja se kastracijom može postići da se životinja smiri. Ako se mužjaci u velikom prostoru ne podnose, može se kastracijom pokušati i u roku od cca 2-6 tjedana bi se mužjak morao toliko smiriti da ga se može vratiti u grupu. Ukoliko to pak nije slučaj, onda je jedini način tražiti i kombinirati druge grupe.

Detaljnije o kastraciji pročitajte u poglavlju posvećenom kastraciji: Kastracija

Težina

Zamorčići imaju prosječnu duljinu tijela od cca 20-35 cm. Slijedeće težine spadaju pod normalne: ženke između 700 - 1200g i mužjaci između 800 - 1600g, naravno postoje i laganije građeni primjerci, kao i jače gradjene dame i gospoda. Naročito mješanci sa Cuy-zamorčićima mogu biti puno teži i veći od navedenog. Dakle, u pravilu ne postoji idealna težina kod zamorčića (o, blago njima...)

Da li jedan zamorčić teži previše ili premalo, ne ovisi o njegovoj težini, već o njegovim proporcijama!

Podhranjenost

znakovi kržljavosti i mršavosti su:

• zamorčić je pod opipom košćat
• kosti se lako naziru i mogu napipati, naročito se vidi i osjeti kičmeni stub, koji lagano strši (kod mršavosti su mišići nedovoljno razvijeni i kržljavi, leđa su često savinuta radi toga)
• zdjelica i guza su šiljati, te strše i košćati su
• nosić je šiljat i strši

Zamorčići sa simptomima podhranjenosti moraju pod hitno dobiti na težini. To se naravno može postići samo sa visoko vrijednom hranom kojom se mora životinjica lagano potaknuti na Ad libitum hranjenje (Ad libitum = po želji, a to znači da se zamorčić slobodno smije najesti toliko hrane koliko ga je volja: sijeno, zeleno, poljsko zelenilo, povrće, voće, grančice i t.d., sve po volji i izboru same životinjice). Češće nuđenje začinskog i zelenog bilja daje proteine, gomoljasto povrće kao mrkva, komorač, crvena cikla i korijeni snabdijevaju ugljikohidratima, masne žitarice i koštice obnavljaju masne zalihe. Međutim treba paziti da se ne pretjera sa gotovom suhom hranom jer ona ulijeni crijeva, pruži osjećaj sitosti i efekat može biti upravo suprotan - životinjica gubi na težini. Ukoliko životinja preko duljeg perioda gubi na težini, ili ne dobiva, potrebno je hitno odnijeti stolicu veterinaru na kontrolu i pregled na plijesni ili crijevne parazite.
Više o zdravoj prehrani ovdje: Zdrava prehrana zamorčića

Gojaznost

znakovi gojaznosti su:

• životinjica je pod opipom meka i spužvasta
• ima preveliki i mekani podbradak
• trbušćić viši do poda i preko nogica, ispod trbuha se ne može ništa vidjeti dok hoda
• zadnje nogice su savinute jako prema van, pojavljuje se debela koža na stopalima

Životinjice koje imaju više gore navedenih simptoma su definitivno gojazne. Takvi zamorčići trebaju uravnoteženu ishranu (sijeno, zelenilo, malo masne hrane, ne gotovu suhu hranu) i najviše puno kretanja. Zamorčići koji se puno kreću su samo jako rijetko pretili.

Zamorčiće se ne može i ne smije stavljati na dijetu! Mora im se omogućiti dovoljno kretanja, motivirati na kretanje premještanjem stvari po nastambi, puštanjem po za to predviđenom prostoru, mora imati društvo drugih pripadnika iste vrste koji ga motiviraju na kretanje, samo se postepeno smije smanjivati gotova suha i kalorična hrana, a zamijeniti je svježom zelenom. U svakom je slučaju najvažnije osigurati zamorčiću dovoljno prostora za kretanje.

Zamorčići moraju imati čvrstu, duguljastu do lagano kruškoliku građu tijela i na opip moraju biti čvrsti.

Čak i ako su životinje velike, trbuh okrugao i one teže više od gore navedene mase, to ne znači da su pre debele. Ako životinje imaju dovoljno mogućnosti za kretanje, razviju mišićnu masu. Naročito mlađe, odrasle životinje, između 1,5 i 4 godine su često prilično teške i velike - što nije greška - i ni u kojem slučaju ne smiju na dijetu! Stariji primjerci od 5-6 godina lagano gube na težini.

Fiziološki podaci: